Engleski general Charles Vere Ferrers Townshend u svojoj knjizi pod nazivom „Moj pohod na Mezopotamiju“ (My Campaign in Mesopotamia) objavljenoj 1920. godine, napisao je sve što je proživio u godini i pet mjeseci koliko je prošlo od dana kada se iskrcao na Perzijski zaljev, pa do dana kada se predao Halil Paši.
Institucija „Tarih-i Asker-i Osman-i Encumeni“ koju je osnovao sultan Mehmet Rešat, u vrlo kratkom roku je prevela ovu knjigu, dodane su fusnote na neke izjave engleskog komandanta, te je 1921. godine knjiga objavljena na osmanskom turskom jeziku.
Na ovaj način objavljena je jedna analiza rata koja sadrži gledišta obje strane koje su učestvovale u ovom ratu. Ova vrlo važna knjiga objavljena je i na modernom turskom jeziku i latiničnom pismu.
Kada se komandant 6. indijske divizije englske vojske, general Arthur Barrett, razbolio neposredno prije bitke kod Šuajjibe, komandant korpusa general John Nixon je na njegovo mjesto postavio Charles Vere Ferrers Townshenda koji se u to vrijeme nalazio u Indiji. General Townshend je odmah krenuo na put:
„Oko ponoći sa 18. na 19. april 1915. godine krenuli smo iz Karačija. Do Basre nam je trebalo pet dana. Prvim zracima sunca 23. aprila stigli smo u Fav, a oko podne stigli smo u Basru koja je udaljena 95-125 km od mjesta gdje se Šat al-Arab ulijeva u more. Vrijeme u Basri je bilo veoma toplo.“
U Prvom svjetskom ratu u redovima vojske Engleske imperije borilo se više od milion vojnika porijeklom sa indijskog potkontinenta. Jedan dio njih bio je u borbenim jedinicama, a jedan dio u jedinicama za podršku. Tokom rata 74 hiljade ovih vojnika je izgubilo život, a 69 hiljada njih je ranjeno. 6. Indijsku diviziju engleske vojske sačinjavali su Hindusi, Sikhi, Bangladešani, Gurke i muslimani Paštuni. Townshend govori o tome kako muslimanski vojnici nisu željeli da ratuju protiv Turaka u „bitki kod Kurne“ koja je bila prva bitka koju je on predvodio:
„Tri paštunske jedinice (Trans-Border Pathan) koje su bile u sastavu jednog indijskog puka izgubile su našu ljubav i povjerenje. Kružile su priče da su oni u bitki kod Subhana pucali na svoje saborce i da su otvoreno govorili kako ne žele da ratuju protiv Turaka koji su im bili braća po vjeri. Predložio sam da se u Basri formira mali radnički bataljon sačinjen od ove tri jedinici koje su izgubile našu ljubav i povjerenje.“
General Townshend piše kako su i drugi muslimanski vojnici iz indijskih jedinica pokazivali slično ponašanje u kasnijim bitkama:
„Mješoviti odred krila (A) se povukao i preko mosta prešao na drugu obalu. Primio sam obavijest da su jedan havildar (narednik u indijskoj vojsci) i dva-tri vojnika iz 20. Pandžabskog puka koji je pripadao ovom odredu, pobjegli na stranu Turaka. Bila je to loša vijest. Zato što će neprijatelj dobiti informacije o kretanju glavnih snaga.“
Townshend u fusnoti navodi kako Nurettin Bey nije povjerovao indijskim vojnicima, njihov bijeg je smatrao ratnom taktikom, tako da nije promijenio položaj svojih snaga.
Avioni su se počeli koristiti tek u Prvom svjetskom ratu. Za vrijeme opsade Kut el-Amare, Englezi su po prvi u historiji koristili avione za dostavu hrane i municije. Međutim, avioni su se najviše koristili za prikupljanje obavještajnih informacija. Townshend je svaki sat dobivao izvještaj o stanju na frontu:
„Major Reilly je odmah poletio, vratio se u 17:30 i pridružio mi se u Aziziji. Izvijestio je da je leteći iznad Selmanpaka u 17:00 sati primijetio da je kota zauzeta, da je vidio brodove, čamce i skladišta, te da su neprijateljske snage brojale oko 4-5 hiljada vojnika. Izvijestio je kako se u Zor Bendu, 22 km južno i jugozapadno od Azizije nalaze jedan brod i čamac pun trupa, kao i to da je vidio komuflirane šatore.“
Međutim, engleski general Townshend koji je u bitki kod Selmanpaka bio blizu da zauzme Bagdad, objašnjava kako su ih Turci uspjeli zavarati:
„Avioni izviđači su mogli biti vrlo lahko zavarani od strane neprijateljskih trupa. Kada bi primijetili izviđačke avione, neprateljske trupe bi krenule suprotnim pravcem, a kada bi se avioni vratili da podnesu izvještaj, trupe bi se vratile na svoj prvobitni pravac. „
U svojim memoarima, general Townshend govori o osmanskim jedinicama i broju poginulih. Međutim, ove brojke su mnogo veće od onih koje daje Tarih-i Asker-i Osmani Encumeni oslanjajući se na izvještaje turskih komandanata sa tog područja. Dok Townshend pretpostavlja da je tokom opsade Kut el-Amare broj turskih vojnika iznosio 30 hiljada, prema osmanskim podacima broj vojnika na tom području iznosio je svega 17 hiljada. Turske jedinice koje su odbile armiju generala Aylmera od 19 hiljada vojnika koji su došli da pomognu Englezima opkoljenim u Kut el-Amari bile su raspoređene ovako:
Na frontu Felahije bilo ih je 3.500, na desnoj obali 8.300, 5 hiljada vojnika bilo je u jedinici koja je pod opsadom držala Kut el-Amaru i 2.300 rezervnih vojnika u području Mehdija.
Kada je u noći sa 24. na 25. april neuspješno završio pokušaj Engleza da brodovima dostave hranu i municiju jedinicama koje su bile pod opsadom, Townshend je dobio naredbu da se preda.
Townshend je naredio da se uništi oružje i municija, Englesku zastavu je skinuo sa jarbola, zapalio je kako ne bi dospjela u ruke neprijatelja, te na njeno mjesto postavio bijelu zastavu. Trenutke predaje engleski general opisuje ovako:
„Jedan turski bataljon je ušao u varoš i preuzeo kontrolu. Halil Paša me je posjetio. Predao sam mu svoj mač i pištolj. On je rekao:“Vaši mač i pištolj će i dalje biti vaši kao što su i do sada bili“ i povukao se. Halil Paša mi je rekao da ću biti poslan u Istanbul i da ću biti cijenjeni gost turskog naroda. Moje trupe će biti poslane u Anadoliju kako bi čekale na mjestu blizu mora sa ugodnom klimom.“
Townshend je imao posljednju želju od Halil Paše:
„Kao posljednju želju, od Halil Paše sam tražio da mog vjernog psa po imenu Spot posredstvom engleskih snaga pošalje mom prijatelju Sir Wilfred Peeku kako bi ga on poslao mojoj kući. Sopt mi je veoma vjerno služio.“
Nakon što je proveo 2,5 godine u zarobljeništvu u Istanbulu, po povratku u London Townshenda će u luci dočekati samo supruga, starija kćerka i pas Spot.
Townshend je svoje dane u Istanbulu proveo na Hejbeliadi i na Bujukadi. Zarobljeništvo Townsenda bilo je ograničeno samo na prismotru od strane vojnika iz reda mornarice. Engleski general je vrlo često prisustvovao svećanostima koje su se održavale u Istanbulu. Townshend koji se više puta sastajao sa Enver Pašom ovako prenosi jedan dijalog koji se vodio između njih:
„11. dana avgusta (1917.) sastao sam se sa Enver Pašom u Ministarstvu pomorstva. Naš razgovor je bio dug i poprilično prijateljski. Paša mi je rekao da je data dozvola da se godinu dana ranije vratim u Englesku, međutim Njemci su se suprotstavili i nisu to htjeli prihvatiti...“