Historičar i pisac Ševket Surejja Ajdemir pripremio je memoare pobjedonosnog komandanta Bitke kod Kut el-Amare. Ajdemir je 1967. godine, tačno 10 godina nakon Pašine smrti, u nastavcima objavio memoare u novinama Akšam. Povodom 100. godišnjice od pobjede kod Kut el-Amare, memoari Halil Paše objavljeni su u vidu knjige koja je ostala dosljedna originalnim memoarima. (Memoari Halil Paše, Heroja Kut el-Amare – Pripremio: Erhan Čiftči)
Kada je Halil Bej dobio naredbu da ide u Irak, imao je svega 33 godine i još nije bio proglašen generalom. Grupa Desnog Krila 3. Armije kojoj je pripadao i dalje se borila na frontu u Rusiji. Međutim, on je morao odmah krenuti na put:
„Prije nego što sam napustio front, posjetio sam Mahmut Kamil Pašu, komandanta Armije u Erzurumu. Još uvijek se sjećam jednje njegove rečenice koju mi je rekao na oproštaju. Na odlasku, komandant je dugo vremena držao moju ruku u svojoj šaci i tužnim glasom mi rekao ovu rečenicu: 'Halile, otići ćeš u Irak, spasit ćeš Bagdad, ali Erzurum će pasti..'.“ Mahmut Kamil i ja rastali smo se plačući. Da, tačno je da smo oslobodili Bagdad, makar i na kratko. Ali Erzurum je trebao pasti i pao je. Ja sam pak morao požuriti prema Iraku zajedno sa 51. i 52. Divizijom koje su mi date pod kontrolu. Problemi su se sve više gomilali.“
Halil Bej je odmah krenuo na put. Ali na tom putu se razbolio. Kraj rijeke u Siirtu uspostavljena mu je dijagnoza upale slijepog crijeva. Međutim, nije bilo mogućnosti da tu bude operisan. Nemoguće je bilo i da jaše na konju u takvom stanju. Napravljen je splav od jagnječe kože koja je nabavljena od seljana. Komadant koji je bio u bolovima postavljen je na splav i putovanje se nastavilo riječnim tokom:
„Stanje nije bilo dobro. Slijepo crijevo je moglo pući. Svakog trenutka mogao sam dobiti peritonitis. Ukratko, mogao sam umrijeti svakog časa. Ali nisam umro. Plovili smo rijekom Siirt prema jugu. Oko nas je bila zastrašujuća tišina, ali i veličanstvena divljina. Konačno je došao dan kada je naš splav dospio u Mosul.“
Halil Bej je odmah krenuo na put. Ali na tom putu se razbolio. Kraj rijeke u Siirtu uspostavljena mu je dijagnoza upale slijepog crijeva.
Međutim, nije bilo mogućnosti da tu bude operisan. Nemoguće je bilo i da jaše na konju u takvom stanju. Napravljen je splav od jagnječe kože koja je nabavljena od seljana. Komadant koji je bio u bolovima postavljen je na splav i putovanje se nastavilo riječnim tokom:
„Stanje nije bilo dobro. Slijepo crijevo je moglo pući. Svakog trenutka mogao sam dobiti peritonitis. Ukratko, mogao sam umrijeti svakog časa. Ali nisam umro. Plovili smo rijekom Siirt prema jugu. Oko nas je bila zastrašujuća tišina, ali i veličanstvena divljina. Konačno je došao dan kada je naš splav dospio u Mosul.“
Englezi su se predali 29. aprila 1916. godine. Halil Paša je simbolički značaj ove pobjede u svojim memoarima opisao ovako:
„Do toga dana, Englezi nikada, ni u jednom vremenu ni u jednoj borbi nisu pali u ropstvo u tolikom broju u kojem su bile engleske snage koje su u Kut el-Amari bile primorane da nam predaju svoje oružje.“
Halil Paša se jako dobro odnosio prema zarobljenom komandantu koji je od njega bio stariji 22 godine. Halil Paša ovako prenosi dijalog koji se vodio između njega i generala Townshenda:
„Shavtio sam da je imao potrebu za iskrenom utjehom, pa sam se tako i ponašao. Njegovu položaj sam sa jedne strane uporedio sa položajem Gazi Osman Paše u Plevni. Istina je da je on bio predvodnik jedne okupatorske vojske. Međutim, nama nije priličilo da se svetimo nad neprijateljem koji je već bio na koljenima. Rekao sam mu ohrabrujuće riječi „Generale, Vi ste u potpunosti odbranili čast vaše vojske i vaše nacije. Vi niste ratni zarobljenik. Vi se cijenjeni gost mog sultana i turskog naroda. Kako god se ophodilo sa našim Osman Pašom pred ruskim carem, tako će se ophoditi i prema vama u našoj državi.“
General Townshend i njegovi štabni oficiri koji su zarobljeni u Kut el-Amari, prebačeni su u Istanbul. Ukupno 13 hiljada 309 vojnika, od koji su 6 hiljada 988 bili Indijci, pješke su odvedeni najprije u Halep, a kasnije i u zarobljeničke kampove u Anadoliji. Veliki broj ovih zarobljenih vojnika, čiji broj varira u zavisnosti od izvora, na putu se razbolio i izgubio život. Iako neki engleski izvori tvrde da se Truci nisu dobro ophodili prema zarobljenicima, Halil Paša u svojim memoarima o ovome kaže sljedeće:
“„Nisam želio da ovi umorni vojnici hodaju po pustinji. Imao sam brod, ali nisam imao ugalj. Uputio sam pismo generalu Goringu, komandantu engleske vojske koja je bila nasuprot nas, misleći da ću od njega dobiti ugalj za prijevoz njegovih vojnika. Zamolio sam ga da mi pošalje ugalj barem u količini dovoljnoj da riječnim putem stignu makar do Bagdada.“
Engleski general koji se nalazio u Basri ovako je odgovorio Halil Paši:
„Čast nam je što se borimo sa tako plemenitim neprijateljem. Međutim, s obzirom da smo u ratu, nemamo materijalnih mogućnosti da vam pošaljemo ugalj.“
U poruci pod nazivom „Mojoj vojsci“ koju je Halil Paša poslao nakon objede našle su se sljedeće rečenice:
„Lavovi! Pod suncem ovog užarenog tla koje je Turcima bilo slavan i častan, a Englezima bolan megdan, duše naših šehida danas su sretne i od sreće lete. Sve vas ljubim u vaše čisto čelo i čestitam vam svima. Neka je hvala Allahu koji nam je podario ovaj događaj kakav nije zabilježen u posljednjih 200 godina naše historije. Pogledajte samo Allahovu veličanstvenost, njegovom odredbom Englezi su po prvi put u svojoj 1500 godina dugoj historiji upravo zbog vaših bajoneta doživjeli ovakav poraz. „
„Ovaj dan proglašavam „Praznikom Kuta“. Neka svaki pojedinac iz moje vojske, slaveći ovaj dan svake godine prouči Jasine, Tebareke i Fatihe pred duše šehida.“