Palestinci u Jerusalemu čine približno 40 posto stanovništva.
Obavezni su plaćati porez Općini Jerusalem, koja je pod kontrolom Izraela, kao i ostali stanovnici.
Međutim, Izrael namjerno izbjegava investirati u infrastrukturu i usluge u Istočnom Jerusalemu.
Samo 10 posto budžeta Općine Jerusalem izdvaja se za javnu potrošnju u Istočnom Jerusalemu.
Dok mnogi dijelovi Zapadnog Jerusalema liče na bilo koji evropski grad, Istočni Jerusalem izgleda kao veliki, nerazvijeni izbjeglički kamp.
Ceste su uske i neasfaltirane na mnogim mjestima, trotoari uništeni, a sanitarni uvjeti loši.
Diskriminacija vlada i u birokratiji.
Ako ste Jevrej rođen u Jerusalemu, automatski dobijate izraelsko državljanstvo.
Ako ste Palestinac rođen u Jerusalemu, dobijate status osobe s dugotrajnim boravištem i privremeni jordanski pasoš. Taj pasoš može poslužiti samo kao putni dokument.
Palestinci u Jerusalemu ustvari nemaju državljanstvo.
Više od 140.000 palestinskih stanovnika Jerusalema fizički je odvojeno od grada betonskim zidom dugim 700 kilometara, koji je Izrael počeo graditi 2002. godine.
Iako Izrael tvrdi da zid odvaja Zapadnu obalu od Izraela iz sigurnosnih razloga, on zadire duboko u palestinsku teritoriju.
Zid također odvaja okupiranu Zapadnu obalu kako bi učvrstio izraelsku kontrolu nad Jerusalemom.
Glavni palestinski univerzitet u Jerusalemu, Univerzitet Al Quds, zidom je odvojen od grada.
Ovo su dva relativno "luksuzna" naselja u Istočnom i Zapadnom Jerusalemu.
Dok Zapadni Jerusalem ima 1.000 javnih parkova, Istočni Jerusalem ima ih 45.
Zapadni Jerusalem ima 26 javnih biblioteka, a Istočni dvije.
Zapadni Jerusalem ima 27 državnih centara za zdravstvenu zaštitu, dok Istočni ima šest.
Tokom etničkog čišćenja Palestine 1948. godine Palestinci koji su živjeli u zapadnom dijelu grada istjerani su u Istočni Jerusalem, na Zapadnu obalu ili su morali napustiti zemlju.
Dok je Izrael dozvolio hiljadama Jevreja da se presele u naselja u Istočnom Jerusalemu, nijednom Palestincu nije dozvoljeno da se vrati svojoj kući u zapadnom dijelu grada.
Naselja i kuće u Zapadnom Jerusalemu koje su ostale netaknute tokom sukoba 1948. i dalje nose arapske natpise, koji svjedoče o pravim vlasnicima.
Do 2004. u Istočnom Jerusalemu nije postojao regulisani javni prijevoz.
U zapadnom dijelu grada postoji centralna autobuska stanica s malim tržnim centrom i sigurnosnom provjerom.
U Istočnom Jerusalemu tri otvorena autobuska stajališta čine jedinu centralnu autobusku stanicu.
Prijevoz je izrazito segregiran za Izraelce i Palestince u Jerusalemu.
Od 21 stajališta jerusalemski tramvaj povezuje samo dva palestinska naselja u Istočnom Jerusalemu.
Stari grad, koji se nalazi u Istočnom Jerusalemu, centar je sukoba i okupacije.
To je i glavno odredište za turiste i hodočasnike iz svih krajeva svijeta.
Važnost tog mjesta dodatni je razlog da Izrael učvrsti 51-godišnju okupaciju Istočnog Jerusalema i kontrolu nad Starim gradom, koji su Ujedinjeni narodi uvrstili na listu svjetske baštine.
Rat iz 1967. i okupacija ostalog dijela historijske Palestine, naročito Starog grada, kod religioznih Jevreja izazvali su osjećaj euforije.
Hiljade Jevreja, uključujući i one sekularne, sjatile su se kod Zapadnog zida, kod muslimana poznatog i kao Burakov zid.
Plakali su iz zahvalnosti, vjerujući da je riječ o čudu od Boga.
Te godine Izrael je u cijelosti sravnio 770 godina staru Marokansku četvrt i istjerao tamošnje stanovnike kako bi stvorio slobodan prostor uz Zapadni zid.
Većina palestinskih kršćana pobjegla je iz zemlje tokom Nakbe 1948. godine.
Približno 10 posto od šest miliona Palestinaca koji žive u historijskoj Palestinci jesu kršćani.
U februaru 2018. crkveni čelnici zatvorili su vrata Bazilike Svetog groba na tri dana u znak protesta protiv mjera izraelskih vlasti, optužujući Izrael za sistematski napad bez presedana na kršćane u Svetoj zemlji.