27 godina nakon što su brutalno ubijeni na Korićanskim stijenama na planini Vlašić, 86 žrtava je identifikovano i ukopano na grobljima u okolini Prijedora.
KORIĆANSKE STIJENE
LOGOR, SMRT
I SUZE
“Eh, samo da je meni moj Muhamed živ pa da me prikolje za Bajram k'o kurbana!”
Ova strašna rečenica žene čije ime nisam zapamtio ali čija me slabašna ruka na ramenu nije nikada prestala pržiti je sjeme noćnih mora odsanjanih u godinama koje su mi pojeli tuđi ratovi i nesreće daleko od kuće. Iza žičane ograde koja ništa ne čuva, ispred kuće u kojoj nema nikoga snimio sam fotografiju žene koje nema, i koja čeka svog Muhameda.
Muhamedove su kosti trunule u nekoj jami i ako do sada nisu nađene, vjerovatno ih više niko neće imati sahraniti. Ja sam izgovoreno zabilježio i uredno prepisivao iz reporterske sveske u svesku, misleći kako od te more moram nešto sagraditi. Ostala je kao suvenir na nezavršenu priču, kao olovo teško na praznom papiru da me prati i podsjeća odakle sam pošao u svijet.
Desetak godina poslije, nit' se šta promijenilo, nit' su rane zacijelile - samo su bore dublje i ozdravljenje neizvjesnije. Neke druge majke, sestre i kćerke i dalje čekaju svoje najmilije, ili barem kosti da im nađu, da "se smire".
U Prijedoru je u subotu 20. jula klanjana dženaza za 86 muslimana mučenih u logoru Trnopolje i pogubljenih na Korićanskim stijenama, prije skoro 27 godina. Na taj strašni dan 1992, najgori u istoriji ovog krajiškog grada, srpske snage su u Prijedoru ubile više od 1.500 ljudi. Za te zločine su donesene 45 presude pred tribunalom za ratne zločine; neki su zločinci svoje kazne odslužili i sada su na slobodi a mnoge porodice pobijenih i dalje tragaju njihovim ostacima.
Fikret Alić ispred zida pred kojim su ubijali, sa stražnje strane logora Trnopolje. Rupe od metaka niko nije zakrpio.
Prednja fasada bivšeg logora blista, sređena je i okrečena.
LOGOR
“Sad mi je svejedno.
Ja sam već jednom umro”
Fikreta Alića, kostura sa naslovne stranice Time magazina, zna cijeli svijet. Ili barem njegovu fotografiju, jednu od onih što mijenjaju tok istorije. Dva mjeseca je Fikret preživio u Keratermu a onda ga je banda natovarila na kamion i prebacila u fabriku smrti Trnopolje, u logor podignut za one pogrešnog imena u poljima nedaleko od Prijedora.
U Sivcima, tu preko livade kad se gleda prema Banjaluci, Fikreta su zlotvori uhapsili dok se krio, kao i većina isprestravljenih prijedorskih muslimana, u kući rodbine. Izgladnjavan tanjirom neraskuhanog graha dnevno i nezrelim šljivama iz napuštenih bašti, zuba polomljenih udarcima vojničke čizme, hodajući leš od četrdeset kilograma je preživio logor pukom igrom sudbine. Jedna infuzija, dar časnog čovjeka među uniformisanim zvijerima, da niko ne vidi, ispred zida izbušenog strijeljanjem, jedne šalvare i marama za prerušavanje, i smrad dijareje koja ga je spasila "silovanja" sa ostalim ženama iz autobusa.
A onda zbijeg preko Vlašića, stotine ljudi u koloni i strah šta će biti kada se domognu "naših linija".
Dvadeset i sedam godina nespavanja i jedan izbjeglički život poslije, Fikret je ponovo u Kozarcu. Vodi me u Trnopolje, pokazuje zgrade i livade gdje je nekada bio logor a sada nema ništa, prazna zgrada i veliki krst podignuti "srpskim herojima". Nije ga strah, kaže jednom je već umro, i ja ga slikam pred zidom gdje je druge strijeljalo.
Pričamo o cigarama i lijekovima što nas drže na površini - njegovi su, razumljivo, "jači", šalju mu ih iz inostranstva. Potpuno je Fikret otvoren, živa rana nedolijčena prividom života skandinavskog penzionera. Gleda netremice u oči, zove me "majkara", nudi cigarama i njegovo mi društvo i blizina, moram priznati, prija.
Umro je, kaže, na ljeto devedesetdruge a ovo sad je drugo. Ostali, njih preko dvije stotine iz Trnopolja što ih je odvelo prema stijenama, nikada se nisu vratili. Kosti su im tek nedavno našli.
STIJENE
Put za Korićane, mali ćirilični znak upozorava na njega, se odvaja u brda nakon nekih sat vožnje po Vlašiću, kada se krene od Banjaluke. Preko Kneževa, pa pored vode na kojoj su zaustavljali logoraše i odlučivali o životu i smrti, a onda lijevo prema gore, prema kraju puta.
Autobusi i kamioni pretrpani izgladnjelim i izmučenim bi se na vodi zaustavili - one sretnije bi puštali da nastave prema Smetovima, prema linijama Armije RBiH, a ostale odvajali u stranu. Silovanja i strijeljanja.
Prema svjedočanstvima, presudama i nađenim kostima, preko dvije stotine duša je pod pratnjom interventnog voda prijedorske policije odvedeno prema Korićanima, da se nikada ne vrate.
Mjesto zločina. Dalje nema ništa, samo kamen i drva. I ambis u koji se jednom godišnje baci cvijet
Kod releja se put račva i električari banderaši iz Travnika koji nešto popravljaju u Gornjim, "hrvatskim", me upućuju prema Donjim Korićanima. Tamo, par raštrkanih kuća, miris svježe isječenog drveta, jedan traktor u polju i puno livadskog cvijeća. Na kraju sela, poslije pravoslavnog groblja, nikakva asfaltna se sužava u još goru makadamsku cestu. Ni na makadamu ni u polju nema živa roba da ga pitam gdje su stijene, gdje je kraj puta.
Sem male kamene ploče sa imenom Ilije Antunovića, jednog od nekoliko ovdje pogubljenih nemuslimana, eno mu kostiju na identifikaciji u hali Šejkovača, na Korićanskim stijenama nema nikakvog obilježja da je tu počinjen stravičan zločin. Kosti su tu, ispod puta trunule i životinje su ih razvlačile, punih dvadesetpet godina a da ni cvijet nije ostao posađen. Pogled sa ivice stijene sa koje su bacali ljude je divan i opasan, prava Bosna, i jedan sitni korak može značiti kraj. Biram dugu ekspoziciju, kao pogled u padu, i na potrešenoj slici se otvaraju mračne ralje.
Navodno, čim porodice pobijenih koje svakog 21-og augusta, na dan kada su logoraši pobijeni, postave spomen ploču na Korićanskim stijenama, "neko" je skine. Ostane samo spomen na Iliju, komadi policijske trake što je zaboravljena poslije uviđaja i nešto smeća. Poštara što mopedom praši po makadamu pitam jesam li na pravom mjestu, on kaže da jesam i da se "ono" desilo baš tu.
ŠEJKOVAČA
Strašno, ali u hali Šejkovača sam kao "kod kuće" - sve sam dozvole za snimanje dobio, znaju me ljudi ovdje, znam ja njih, poznajem sve uglove i odakle svjetlo dolazi, plešem između tabuta i vreća sa kostima, oprezno da ništa ne poremetim. Aparati, naviknuti na svakakav užas, sami slikaju.
Bio sam, u karijeri napakovanoj raznim užasima, na preko sto masovnih grobnica i identifikacija onoga što je iz njih izvučeno. Nešto po Aziji i Bliskom istoku ali velika većina je bila u blatu i glini Bosne. Hala Šejkovača, uvučena među benzinskim pumpama i kamenorezačima Sanskog Mosta, je jedno od najtužnijih mjesta na globalnoj mapi zločina i genocida. Tu su se prolili i još se liju potoci suza onih koji dolaze da prepoznaju ili preuzmu kosti pobijenih na početku rata iz okoline Prijedora.
Policajac koji radi na obezbjeđenju hale Šejkovača već petnaest godina, ljudina i po, stari je poznanik i dok čekamo da porodice pobijenih dođu po tabute komentarišemo, bizarno i nepotrebno, ali valjda da se zaštitimo od samog užasa, ko je tužniju, strašniju sliku vidio i zapamtio. Pokazuje mi ime prikačeno uz kosti jednog od identifikovanih i spremnih za dženazu, kaže ovog drugi put kopaju (!?). Izgleda da i DNA metoda zna pogriješiti, pa su nesretnika nesretnici već jednom oplakali i ukopali. U subotu će ponovo.
Jutro prije dženaze u Šejkovači smo samo nas dvojica i dva kera koju se tu vrzmaju godinama. Radnici i forenzičari su davno otišli; tabuti su, označeni sa imenima i mjestima ukopa, poredani po redoslijedu kojim će ići prema mezarju. U rano popodne dolaze prve porodice i grobnu tišinu bivše hale lokalnog metaloprerađivača, polako cijepaju prvi plačevi, jecaji i fatihe.
Uskoro Šejkovača vrvi od ljudi koji se, potpuno je razumljivo, jedva mogu kontrolisati. Tabuti se tovare u kamione okićene državnim zastavama i pokojim cvijetom. Na putu prema Prijedoru, gdje će biti klanjana dženaza prije samog ukopa na nekoliko različitih mezarja, tužni konvoj prolazi kroz Sanski Most i taj gradić, ovih dana inače pun života i dijasporskog uzbuđenja, na trenutak prestaje da diše.
Kamioni svoj teret nose do fudbalskog stadiona u Hambarinama, u mjestu tik prije Prijedora kada se skrene prema rudniku Ljubija, gdje su organizovane molitve i program ispraćaja. Rojevi komaraca zbunjenih ovolikim svijetom izujedaše sve živo, ljudi se ljube i pitaju za zdravlje, i ne slušaju baš svi efendiju. Kod klupe za rezervne igrače, malo dalje od drugih, na dekici sjede dvije žene, drže se za ruke i gledaju u ništa.
DŽENAZA
Biće strašno vruć dan, vidi se od samog jutra. Obično je tako kada su velike, masovne dženaze - ili je upeklo sunce ili je prolom oblaka. Odavno smo ovo trebali ostaviti iza sebe, u mračnoj prošlosti, ova masovna mučenja. Ali istorija tvrdoglavo odbija da se završi, kosti se gomilaju, isplivavaju, vuku nazad. Sve je naopako, sadašnjost piše istoriju, a riječi, suze i rane peku jače kako vrijeme odmiče.
Tabuti, lagani kao perce, putuju prema svježe iskopanim rakama, svi pružaju ruke da ih dohvate, pod njima plaču sestre i kćerke. Odakle im više suze? Kao i slika gledana kroz objektiv, izoštrava im se bol, naglašavaju se emocija. Nekoliko žena pada u nesvjest. Muškarci u odjeći, često neprikladnoj i očigledno kupljenoj za ovu priliku, silaze u kabure, obuhvataju lagane tabute lijevom rukom i polako ih spuštaju.
Stotine ruku i stotine lopata brzo završavaju posao, i nakon još jedne kratke molitve svi kreću nazad prema Kozarcu. Iza ostaju humke, i jedna žena u bijeloj marami što jeca pored groba svoga oca.
Šehidsko groblje u Kozarcu je ogromno - preko hiljadu ljudi, od njegovih 8.000 predratnih stanovnika, je pobijeno te devedesetdruge. Veliki broj je nađen u masovnim grobnicama, identifikovan i ovdje sahranjen; za nekima se još traga. Svake godine se, na godišnjicu najkrvavijeg prijedorskog dana, iz cijelog svijeta ovdje slije hiljade ljudi. Na vijestima vrlo malo o Prijedoru, Kozarcu i žrtvama, tek pročitana kratka agencijska vijest i standardni izvještaj sa lica mjesta.
Oko mezarja, nove kuće dizajnirane i zarađene daleko od ovog tužnog gradića, pred njima skupa auta, na velikom bazenu i fudbalskom igralištu novi život. Dijaspora koja ljeti dođe oživi grad; ali dođe da uskoro ode. Ostanu ukopane kosti, nad njima bijeli nišani i prazne kuće u kojima ne živi niko.
“Eh, samo da je meni moj Muhamed živ pa da me prikolje za Bajram k'o kurbana!”